Pokucao je na vrata kluba 1948. godine kad je Neptun imao baraku u Posatu i prostorije u tvrđavi Revelin. Predsjednik kluba je tad bio Jakov Novak, a tajnik Andro Nivić. Četverac u kojem je veslao nije uspio poći ni na jedno natjecanje jer nije bilo novaca. Trener mu je bio Vlaho Banović. Pričao je gospar Tomo Radonić kako je koju godinu poslije Neptun preselio u Lapad, u prizemlje kuće obitelji Mitrović.
Tu je prethodno bila mehaničarska radionica. Preuredili smo je, te ispred nje postavili drveni ponton. Neposredno prije toga pobjegla su petorica dubrovačkih mladića u Italiju u školskom čamcu, jolom četvorkom, koja se zvala Petka. Provalili su u baraku pod okriljem noći, i uspjeli u njoj preveslati Jadran. Jola je vraćena iz Italije nakon duljeg vremena, ali dok je ukrcavana na brod, oštećena je toliko da više nije mogla služiti ni za trening. Ja sam 1953. otišao na služenje vojnog roka, tri godine mornarice, koje sam proveo u Puli. Tamo su nas pitali tko se bavio veslanjem ili jedrenjem, i ujedno zna talijanski jezik. Kako sam ja znao oboje, već poslije 15-ak dana boravka na razaraču prebacili su me u novoosnovani Veslački klub Istra. U Puli sam nastupao kao štroker. Osvojilo sam nekoliko prvih mjesta veslajući u četvercu s kormilarom i u četvercu bez. U Istri mi je glavni trener bio Đurina Đordano. Od njega sam puno naučio. Poslije me je pitao zašto se ja ne bih osposobio za trenera, te su me poslali u Maribor na trenerski tečaj. Tamo je na odsluženje vojnog roka došao i Dubrovčanin Frano Simoni. Njega sam uspio po vezi prebaciti u Split gdje je postao član Mornarova osmerca, jednog od najboljih u bivšoj državi.
Tomo Radonić je 1955. s Istrom nastupio na regati na Rijeci dubrovačkoj. Veslao je u četvercu s kormilarom te pobijedio. Nakon regate, na banketu, prišli su mu predsjednik Neptuna Novak i predsjednik Općine Dubrovnik Šuljak, te rekli kako bi se poslije završetka vojnog roka trebao vratiti u Dubrovnik i uključiti se u dubrovački klub. Tako je i bilo. Svaki dan je nakon posla i objeda išao je u klub i radio bez ikakve naknade.
Urgirao je kod Općine da se klub preseli u bolje prostore. Razumijevanjem Jedriličarskog kluba Orsan uselili su u njegov skladišni prostor. Radio je s mladima tih godina, uveo je nove metode treninga, a što je naučio u Puli, te u školi, a počeli su se održavati i kondicijski treninzi.
Mogućnosti Neptuna su bile skromne, imali smo malo čamaca, a nije bilo ni sluha tadašnje vlasti da se otiđe na natjecanja, državna prvenstva.
Jednako tako, kao i većina drugih zaljubljenika u veslanje, i ja sam se u određenoj životnoj dobi suočio s obvezama zbog kojih više nisam mogao sudjelovati u redovnim aktivnostima. Poslije sam se aktivirao u Vaterpolskom klubu Jug gdje sam nekoliko puta zaredom izabran u predsjedništvo. Iako sam polovinom 1965. godine prestao dolaziti u Neptun, veslanje mi je ostalo u lijepom sjećanju – istaknuo je gospar Tomo u monografiji našeg kluba, prisjećajući se godina koje je proveo u njemu – piše na službenoj stranici Veslačkog kluba Neptun.
