Nezavisni gradski vijećnik Andro Vlahušić poslao je priopćenje medijima na temu Obiteljski smještaj – od snage dubrovačkoga turizma do najvećega gradskog problema. Prenosimo ga u cijelosti.
“Najave Mata Frankovića da će grad Dubrovnik nakon usvajanja novoga Zakona o turizmu smanjiti broj postelja u obiteljskome smještaju za pet tisuća postelja, te potpuno zabraniti djelatnost obiteljskoga smještaja u stambenim zonama najgora je gospodarska odluka u zadnjih trideset godina.
Kao gradonačelnik Dubrovnika snažno sam zagovarao i poticao razvoj obiteljskoga smještaja, te smo od 370 000 noćenja i pet tisuća postelja u 2009. godini došli do 1 330 000 noćenja i šesnaest tisuća postelja u 2016. godini. Za četiri puta smo povećali broj noćenja, a za tri i po puta broj postelja. Od tisuću dubrovačkih obitelji koji se bave obiteljskim smještajem došli smo do više od tri tisuće dubrovačkih obitelji. Privatni smještaj Dubrovnika marketinški smo promovirali kao jednako vrijedan turistički proizvod hotelima na regionalnim i europskim tržištima. 2016. godine Grad Dubrovnik i Turistička zajednica grada izdali su publikaciju: Obiteljski smještaj – snaga dubrovačkoga turizma u kojoj smo prikazali razvoj obiteljskoga smještaja u Dubrovniku kroz povijest i posebno u razdoblju 2008. – 2016. godina, te ga usporedili sa razvojem hotelskoga smještaja.
Što se dogodilo u proteklih sedam godina, da Mato Franković, obiteljski, privatni smještaj Snagu dubrovačkoga turizma proglasi najvećim gradskim problemom? Djelatnost koju treba smanjiti za jednu trećinu i ukinuti pet tisuća ležajeva, te potpuno zabraniti obavljanje obiteljskog smještaja u stambenim zonama. Kada bi se zabranio obiteljski smještaj u stambenim zonama to bi značilo njegovu POTPUNU zabranu, jer se cjelokupni obiteljski smještaj nalazi u stambenim zonama.
Broj postelja u obiteljskom smještaju prema navodima Mata Frankovića ima 16 000 postelja i 3000 pomoćnih ležajeva, podjednako kao 2016. godine. Ove godine do danas je privatni smještaj ostvario 1.3 milijuna noćenja, za sedam posto više nego lani, u prvoj postpandemijskoj godini. Do kraja godine privatni smještaj ostvariti će oko 1.4 milijuna noćenja, te četiristo tisuća dolazaka, neznatno više nego 2016. godine.
Prosječna zauzetost postelja u privatnom smještaju ove godine iznositi će 85 dana, a vlasnici soba i apartmana plaćaju pristojbe i poreze za cijelu godinu. Kada rasporedimo 1.4 milijuna noćenja kroz sedam mjeseci pune turističke sezone ili 210 dana, onda u privatnom smještaju imamo prosječno sedam tisuća gostiju u gradu Dubrovniku koji su smješteni u privatnom smještaju.
Prema ocjenama gostiju u više istraživanja dubrovački privatni smještaj ima najveće ocjene u Hrvatskoj, te na cijelome Mediteranu. Kvaliteta usluge privatnoga smještaja nadilazi očekivanja turista koji su ih koristili, čime privatni smještaj podiže razinu kvalitete dubrovačke destinacije.
Grad Dubrovnik jedini je turistički grad u Hrvatskoj u kome obiteljski smještaj ostvaruje manje noćenja od hotelskoga smještaja. Hoteli ostvaruju 60 % noćenja ili oko 2,2 milijuna noćenja proteklih godina, dok je privatni smještaj na maksimalnih 1.5 milijuna noćenja ili 40 %. U brojnim destinacijama obiteljski smještaj čini više od 70 % ostvarenih noćenja i ama baš nijednom gradu i gradonačelniku u Hrvatskoj nije palo na pamet da dramatično smanji broj postelja u obiteljskome smještaju ili ga de facto potpuno ukine ukoliko zabrani obiteljski smještaj u stambenim zonama.
Obiteljski smještaj najzdraviji je dio dubrovačkoga turizma , te cijeloga gospodarstva. Zarađeni novac od turizma ne usmjerava na mali broj obitelji u Čileu i Austriji, te negdje izvan Dubrovnika. Sav zarađeni novac od obiteljskoga smještaja potroši se u Dubrovniku, a jedna obitelj koja ima privatni smještaj hrani još druge tri obitelji kroz pružanje usluga čišćenja, pranja, popravaka, prijevoza, ugostiteljstva, kulture i zabave. Bez privatnoga smještaja u Dubrovniku bi nestala građevinska djelatnost koja je druga najvažnija gospodarska djelatnost nakon turizma. Gosti u hotelima osim smještaja imaju osiguranu i prehranu, zabavu, sve prateće djelatnosti i brojnim hotelskim gostima vanjski sadržaji nisu potrebni. Obiteljski smještaj i popratne djelatnosti su najdemokratskije i najpravičnije gospodarske djelatnosti. Bez obiteljskoga smještaja deseci tisuća građana Dubrovnika ostali bi bez dodatnih prihoda koje omogućuju koliko toliko kvalitetan život u vremenu inflacije. Brojna djeca ostala bi bez kvalitetnoga školovanja, plaćanja zdravstvenih i socijalnih usluga. Privatni smještaj stvara oko tristo milijuna eura prihoda godišnje, puni gradski i državni proračun. Osigurava plaće Gradonačelniku Dubrovnika, saborskim zastupnicima, zaposlenicima gradske uprave, tetama u vrtićima i liječnicima u bolnicama, plaća dio mirovine svakome umirovljeniku. Plaća subvenciju podstanarstva, te kupovinu stanova za mlade obitelji. Ne postoji nijedna dubrovačka obitelj koja nema direktnu korist od najboljega hrvatskoga i mediteranskoga obiteljskoga smještaja. Privatni smještaj dovede četiristo tisuća putnika, od kojih 80 % dolazi preko Zračne luke Dubrovnik i ostvari šesto tisuća putnika ili jednu četvrtinu svih putnika.
Bez obiteljskoga smještaja Dubrovnik bi imao nekoliko tisuća stanovnika manje i to naše dubrovačke djece čiji roditelji u Dubrovniku žive desetljećima, koji su izgradili i obranili svoj Dubrovnik. Rezultat bi bio 3000 manje mladih u gradu, a vjerojatno i više.
Bez privatnoga, obiteljskoga smještaja Dubrovnik bi bio grad sa slabo plaćenim zaposlenicima u velikim hotelskim kućama, manjem broju zaposlenika i slabije plaćenih javnih službenika, bez zaposlenika u graditeljstvu, i brojne siromašne umirovljenike koji ne smiju iznajmljivati svoje sobe, stanove ili kuće koji su sami izgradili.
Predlažem da gradski vijećnici , te pročelnici koji podržavaju politiku ukidanja pet tisuća postelja u privatnome smještaju, te ukidanje istoga u stambenim zonama, sa svim navedenim posljedicama za Grad i građane, svojim primjerom pokažu podršku inicijativi, te sami otkažu svoje sobe i apartmane.
Umjesto zabrane rada obiteljskoga smještaja treba ga poticati, kao što smo to radili ranije. Posebno ga predstavljati u Hrvatskoj, regiji i svijetu. Privatnim iznajmljivačima treba omogućiti prodaju Dubrovnikpassa dodjelom posebnoga digitalnoga koda , kao i svim prodajnim mjestima , kako bi uvjerili svoje goste da kupe najbolju europsku destinacijsku karticu, te gradu Dubrovniku po svakome gostu zarade četrdeset eura, a sebi dva eura i pokriju troškove turističke pristojbe.”
