FCW

23. svibnja Dubrovački portal objavio je članak mladog dubrovačkog znanstvenika Mirze Hebiba pod nazivom “KAKO SE TO RADILO U DUBROVAČKOJ REPUBLICI? Svaka nova epidemija predstavljala je novu prekretnicu i borbu za opstanak”. Danas vam donosimo drugi dio tog članka, dok prvi dio možete pročitati KLIKOM OVDJE.


Za Dubrovački portal piše: Mirza Hebib, mag. iur.


I nakon smirivanja epidemije 1527. godine, Dubrovačani su intenzivno nastavili raditi na razvoju zdravstva i protukužnih mjera. Dva nova velika vala kuge u Europi koji su poharali talijanske gradove 1575. godine i 1630. godine, nisu zahvatili Dubrovnik. Teško je dati odgovor zašto je to tako, a autorice u okviru svog istraživanja iznose mišljenje po kojem je doprinos u svemu imao i razvoj opće svijesti, uključujući osnaživanje javnog zdravstva te opća higijena koja je uključivala održavanje ulica, pitku vodu u Gradu, održavanje luke i drugo. Komparativna analiza mjera u borbama s epidemijama ukazuje kako su Dubrovčani u ovom segmentu bili daleko ispred svog vremena. U konačnici izvjesno je kako nisu represivne mjere nad građanima odigrale ključnu ulogu u suzbijanju zaraza. Naime, one jesu bile prisutne, ali vrlo slično kao i u drugim mediteranskim gradovima. Ono što je Dubrovnik posebno odvajalo od ostalih jest razvoj nivoa zdravstvene kulture, uključujući naznačene sanitarne mjere, bolnicu, ljekarne i liječničku skrb dostupna svima.

Posebna pažnja usmjerena je na javne sanitetske službenike, tzv. kacamorte (officiales cazzamortuorum). Riječ je o službenicima iz reda vlastele koji su, u okviru svojih vrlo široko postavljenih ovlasti, bili zaduženi za nadzor nad provedbom mjera. Tako je na pr. za kršenje mjere karantene bila zapriječena visoka novčana kazna od sto dukata koja se mogla pretvoriti i u tamnicu i u tešku tjelesnu kaznu. Formalno su sve društvene klase bile jednake, no u analizi sudskih zapisnika jasno je vidljivo kako su patriciji često koristili svoje lukavstvo, privilegije i privatnu moć kako bi ostali iznad zakona. Malo vijeće je 1431. godine oduzelo kacamortima ovlasti udaljavanja vlastele za koju je postojala sumnja u oboljenje od kuge. Tu je ovlast vlada povjerila svojima članovima plašeći se zlouporabe propisa i istjerivanja političkih protivnika. U zapisima iz razdoblja velike epidemije možemo pronaći obilje pravne građe pa tako saznati kako je Antun Junije Gundulić 1527. godine kažnjen sa 100 dukata i mjesec dana progonstva u Konavle jer je okužen šetao oko Grada. S druge strane, vidimo i kako su neki Radetić i Jakšić iz Brsečina i Trstenog oglašeni krivim i kažnjeni s tri udarca bičem, javnim sramoćenjem, vezanjem, markiranjem na licu vrućim glačalom te spaljivanjem kuća jer nisu prijavili dolazak broda u Brsečine, jer nisu zaustavili posadu da kupuje žito i jer nisu prijavili smrt vlasnika broda koji je umro od kuge.

Nakon odustanka od gradnje karantene na Lokrumu, odlukom Senata iz 1590. godine odlučeno je da se velika karanetena izgradi na Pločama, na samom ulazu u Grad. Ista će dobiti naziv Lazaret, od talijanskog izraza lazzaretto, nastalog spojem imena venecijanskog otoka Santa Maria di Nazarèth, na kojem su se nalazile venecijanske karantene i imena svetog Lazara, zaštitnika oboljelih od kuge. Gradnja Lazareta započela je tek 37 godina kasnije, vjerojatno pod najezdom neke nove, veće, epidemije. U kasnijim razdobljima u Lazaretima će biti smješteni potencijalno zaraženi gosti koji stižu iz kopnenih krajeva, dok će pomoroci biti zadržavani na samim brodovima, usidrenim neposredno ispred Grada. Odlukom iz 1486. godine utvrđeno je kako svaki brod koji želi ući na područje Republike mora imati neku vrstu zdravstvenog kartona. Primjena karantene je usporavala protok te time negativno djelovala na trgovinu od koje je Grad živio. S druge strane, takva mjera bila je jedino ekonomski, ali i etički prihvatljivo rješenje. Slične mjere će ubrzo preuzeti i drugi mediteranski trgovački gradovi.

Zaključna razmatranja
Kako smo naglasili, uspostavom karantene omogućeno je odvijanje pomorsko-kopnene trgovine kao najvažnije gospodarske grane tadašnjeg Dubrovnika. Cjelokupna borba protiv širenja epidemija bila je jedan balans između zaštite stanovništva i gospodarskog prosperiteta. Dubrovnik je imao malo stanovništva i morao se, možda i više nego drugi štititi od širenja smrtonosnih bolesti. S druge strane, nije bilo moguće zatvoriti grad i prestati trgovati. Zatvaranje bi značilo financijsku propast, a vjerojatno i gubitak suvereniteta koji su stoljećima mudrom diplomacijom uspijevali očuvati na razmeđu Istoka i Zapada. Srednji put je realiziran dozvoljavanjem trgovine u manjem obimu i poštivanje utvrđenih mjera.

Naravno, jednako kao i danas, mjere suzbijanja epidemija nikada nisu bile popularne. Uvijek su postojali otpori jer su mjere ograničavale slobodu pojedinca i miješale se u ekonomske interese građana. Nekad su mjere protiv kuge bile previše represivne, nekad kontraproduktivne, nekad su ugrožavale živote onih koji su predstavljali subjekte koje se štiti. No, ukoliko imamo na umu da je patologija kuge tada bila potpuno nepoznata, čini se da je sve to ipak bilo

učinkovito i da je dalo svoj doprinos smanjenju razmjera i trajanja epidemija, a u konačnici bržeg oporavka.

Unutar samog Grada borba protiv zaraze vodila se procesima osnaženja javnog zdravstva. Za razliku od Italije gdje su brigu o zarazi vodili vjerski redovi i druge dobrotvorne organizacije, dubrovačka vlast se vrlo rano krenula direktno starati o tome. Vlada je financirala i organizirala zdravstvo u svako doba, a za vrijeme epidemija to bi se posebno pojačalo. Dubrovčani su uvijek bili svjesni kako epidemije mogu ugroziti i pravnu sigurnost, te su posebno bili oprezni kad je u pitanju funkcioniranje vlasti i pripadajućih javnih službi.

U svakoj epidemiji, element pobožnosti svakako je bio prisutan. Ogledao se kroz održavanje brojnih procesija te povećavanja oporučnih legata za spas duše i darova namijenjenih Crkvi. Epidemije su često promatrane i kao neka vrsta Božije kazne pa je religijski odgovor bio logičan. No, ključni zaokret do kojeg je u Dubrovniku došlo jeste stavljanje medicinskog odgovora u fokus borbe. U njemu se i ogledala dubrovačka inovativnost. Do širenja preventivnih mjera Mediteranom doći će vrlo brzo budući će dužnosnici shvatiti njihovu neophodnost u procesu osiguravanja cirkulacije ljudi i roba. Neke od tih mjera nadživjele su i Republiku pa im i danas svjedočimo kao glavnom sredstvu u borbi s nepoznatim zaraznim bolestima.

Epidemije nisu jednako pogađale sve društvene slojeve. Naravno, ova (ne)jednakost se nije možda ogledala o izgledu oporavka ili odabiru zaraženih, već više o kvalitetu životu za vrijeme trajanja i neposredno nakon epidemije. Vlastela je često ova razdoblja provodila u svojim ljetnikovcima u Gružu, Rijeci dubrovačkoj i na otocima, dok je sirotinja ostajala u svojim skromnim gradskim domovima, pobožno se nadajući spasu. Na neki način ovakve krize produbljavale su socijalne nejednakosti, siromašniji su uglavnom postajali još siromašniji, a bogatiji katkad još bogatiji, uz pretpostavku da su živote sačuvali, budući epidemije nikad nisu birale.

U konačnici, suočavanje sa svakom epidemijom mijenjalo je stvarnost, tako su ljudi vrlo brzo postajali svjesni potencijalnog nevidljivog neprijatelja. Taj neprijatelj postajao je dio svakodnevnice i ljudi su morali biti u stanju stalnog opreza. Navikavali su se na jedno novo normalno stanje. Stanje u kojem su pripravni da se bore s neprijateljem, ali da žive i rade dalje, svjesni da ukoliko ih ne ubije epidemija, ubit će ih financijske posljedice uzrokovane gospodarskom neaktivnošću.

Više o autoru: Mirza Hebib asistent je na predmetu Rimsko pravo na Pravnom fakultetu u Sarajevu. Osnovnu školu i gimnaziju završio je u Dubrovniku. Na sarajevskom sveučilištu stekao je zvanje magistra prava summa cum laude 2017. godine. Za vrijeme studija usavršavao se i na Roehampton Sveučilištu u Londonu i Pravnom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Objavio je nekoliko znanstvenih radova, eseja, osvrta i prikaza. Područje znanstvenog interesa mu je rimsko pravo, pravna povijest srednjovjekovnog Mediterana i komparativno privatno pravo.

Komentiraj

FCW