Sinoć su otvorene 71. Dubrovačke ljetne igre. Uvodni govor održao je dubrovački gradonačelnik Mato Franković. Tekst govora prenosimo u cijelosti.
Pozdravljam vas večeras na ovoj tradicionalnoj svečanosti koja se održava već 71. put.
Sedamdeset i prvi, a opet kao prvi!
„Ovo su minuto godište velike nemoći bile, oto mi stari dekrepiti, i još smo živi“, napisao je Držić u Dundu Maroju referirajući se na epidemiju kuge iz 1550. godine. Gotovo pet stoljeća poslije svijet je na trenutak stao, a globalna pandemija nametnula je nova pravila življenja na koja se vrijedi navikavati.
U dugoj i bogatoj festivalskoj povijesti zapisano je da ceremonija svečanog otvaranja Igara nije održana samo jednom. Prije 28 godina, slično kao i večeras, pust je i tih bio prostor ispred Orlandova stupa. Tada je Dubrovnik bio izložen barbarskim napadima ljudi koji su imali samo jednu misiju – uništiti i zatrti sve što je lijepo i plemenito, od davnina dubrovačko i hrvatsko, sve što se diči Libertasom kao neotuđivom vrijednosti i najvećim idealom kojem čovjek treba stremiti.
„O, Bože, Ti ne daj da zauvijek umre Dubrovački festival“, zapisao je tog desetog srpnja 1992. godine svoje osjećaje naš slijepi sugrađanin Ivo Stjepović u dnevničkim „Zapisima iz opkoljenog grada“.
Festival nije izdahnuo, Grad je uz velike žrtve obranjen, a njegova je opstojnost očuvana.
Prošlogodišnji govor na otvaranju obljetničkih Igara završio sam čuvenim Držićevim riječima o „brjemenu kojemu se valja akomodavat“. A ima li slikovitijeg primjera akomodavanja od ovog večeras. Svjedoci smo nečemu što u pasalih 70 ljeta nikada nismo imali. Nevidljivi neprijatelj nas je od crkve sv. Vlaha odveo ovamo – u Porat. Ali, kontinuitet smo sačuvali, tradicija je neprekinuta, a vrata dobrodošlice umjeteonstvu otvaramo pod dubrovačkim mirima, okruženi našim vjernim štitovima – Lazaretima, Lokrumom i tvrđavom sv. Ivana.
Kao snažno identifikacijsko obilježje Dubrovnika Igre su iznikle upravo iz kreativne tradicije njegovog puka i nose pečat autentičnog ambijenta drevnog grada.
Govorio sam lani o gubitku mjere – kako u kulturi tako i u svakodnevnom životu. Većina se toga podredila jurnjavi za tezorom, za blagom. I sva je harmonija jedna od odlika naših starih, koji su su ovu hrid izgradili i očuvali stoljećima, bila nestala.
Mnogi su zato u ovoj pošasti skloni bili vidjeti osvetu prirode, kaznu s nebesa. Puno mi je bliže promatrati to kao davanje prilike za temeljito promišljanje o tome gdje zapravo idemo. Želimo li ići putem koji će nas voditi u kaos i u probleme ili idemo putem koji će zajednici donijeti onu prijeko potrebnu dubrovačku mjeru.
Kao u svakom vremenu velikih nevolja i tegoba, pa tako i u ovom, maske padaju i otkrivaju se prava lica. Čuli smo kuknjavu onih koji su još jučer slavili nagomilavanje tezora. Svjedočili smo jadikovkama onih koji preziru zajednicu, kojima Grad i Država predstavljaju problem. Najednom su taj isti Grad i Državu molili za pomoć. Jer kada se tezoro nakuplja sve je u redu, ali kada ga počne manjkati – Grad i Država im više nisu smetnja.
Pritiscima nismo podlegli. Naša zadaća u krizi je misliti o svima. A ponajviše o onima koji su najranjiviji. I tako smo postupili. Najprije smo se pobrinuli za najugroženije, a onda i za sve ostale. Pravedno i prema potrebama.
Jer od pamtivijeka se zna da se uspješnost jedne države, jedne zajednice, mjeri prema njenoj skrbi o onima koji su najranjiviji. Zato je ova hrid bila i ostaje primjer mnogima.
Nesmijemo dopustiti da oni koji sebe vide iznad zajednice, koji sebe vide kao neke gospodare iz sjene, ostvare svoje naume. Pogotovo sada jer su krize pravi trenutci za smutljivce svih vrsta, za ljude nahvao. Ti koji misle da tezorom mogu vladati zajednicom i da mogu kupiti a ma baš sve grdno se varaju.
I danas smo tu, večeras dok s nestrpljenjem iščekujemo onaj neopisivi trenutak ushita i najezdu ponosa što ih nepogrješivo nose vječni stihovi Gundulićeve i taktovi Gotovčeve Himne slobodi, kada u zanosu slobodoljublja srca svih Dubrovčana i prijatelja Grada počinju jače kucati, sjetimo se da živimo u gradu koji je znao odgovoriti svakoj opasnosti i pošasti koja mu je došla pred vrata. Danas, kada je Dubrovnik suočen s novim izazovima, upravo u povijesti nalazimo snažan oslonac i vodič!
Hirovita Fortuna od nas traži da budemo jakog duha, prizemni, smireni i strpljivi, integralni ljudi, ljudi nazbilj. I da se, sada više nego ikad, okrenemo jedni drugima.
Ne abandonat, pomagat se!, odzvanjaju Držićeve riječi.
Barjak Libertas, koji će uskoro opet zavijoriti iznad nas, na tvrđavi svetog Ivana, kao i prije 70 godina kada su Igre rođene, podsjetit će nas da smo dio istog okvira slobode i kreativnosti, okvira koji je od davnina sama srž ovog grada.
S ovim promišljanjima ću i završiti, u nadi da ćemo zajedno iskoristiti priliku i uz zagovor sv. Vlaha vratiti sklad na ovu hrid.
Cijelom timu Dubrovačkih ljetnih igara i umjetnicima želim dobru i uspješnu festivalsku sezonu, ma koliko ona izazovna bila.
Vama, dragi sugrađani i gosti, prijatelji Grada i Igara, želim da kao i svake godine uživate u ponuđenim programima.
Proglašavam 71. Dubrovačke ljetne igre otvorenima.
Živjeli!
