Nezavisni gradski vijećnik Andro Vlahušić uputio je priopćenje medijima na temu najavljenog smanjenja broja apartmana tj. broja legalnih migranata u gradu. Prenosimo ga u cijelosti.
“Dubrovnik je grad kojemu je turizam glavna privredna aktivnost, u koju je doslovce uključena svaka dubrovačka obitelj. Kako direktno tako indirektno, jer turizam je glavni generator punjenja proračuna grada Dubrovnika i države Hrvatske. Grad Dubrovnik ove godine ostvariti će 4.1 milijun noćenja, te 2.4 milijuna turističkih dolazaka, od kojih smještajni gosti čine 1.3 milijuna dolazaka, a jednodnevni posjetitelji koji dolaze brodskim, autobusnim prijevozom te osobnim vozilima čine 1.1 milijun dolazaka.
Od svih gospodarskih, turističkih i socijalnih izazova koje nosi turizam, gradonačelnik Mato Franković uz prešutnu suglasnost koalicijskih partnera odlučio je smanjiti broj postelja u privatnom smještaju, takozvanom rekategorizacijom, zabranom iznajmljivanja u stambenim zonama, te „ da se njega pita potpunom zabranom bilo kakve izgradnje na užemu području grada“, sa ciljem da se broj privatnih ležajeva smanji za jednu trećinu ili pet tisuća.
Nerazumna odluka, jer Grad Dubrovnik ima najmanji broj privatnih ležajeva i ostvarenih noćenja u cijeloj Hrvatskoj u odnosu na broj kreveta i noćenja u hotelima.
Prema podacima Državnoga zavoda za statistiku za 2022. godinu Republika Hrvatska u hotelima ima 126.724 postelje, od čega se njih 12 tisuća nalazi u Dubrovniku i čini 10% ukupnih hrvatskih hotelskih kapaciteta. Privatni smještaj u Hrvatskoj iste godine ima 762.063 postelje, a grad Dubrovnik 16 500 postelja ili 2.2 ukupnih hrvatskih kapaciteta. Udariti nesmiljenom političkom silom na najvitalniji i ekonomski najodrživiji vid turizma u Dubrovniku , ne gledajući druge hrvatske gradove i njihove politike prema svojim građanima neprihvatljivo je.
Istovremeno HDZ i Mata Frankovića te političke stranke ne brine bujajući trend koji potpuno mijenja demografsku, socijalnu, kulturnu, političku i razvojnu sliku grada Dubrovnika. Do 2016. godine cijelo vrijeme moga gradonačelničkoga mandata osnovni problem bio je rješavanje pitanja nezaposlenosti građana Dubrovnika, mladih ljudi koji su željeli ostati u Gradu. Uz pomoć tisuću petsto do dvije tisuće sezonaca, hrvatskih građana izvan Dubrovnika, zadovoljavali smo sve potrebe za radnom snagom u turizmu, građevinarstvu, trgovini, pomorstvu, te javnim službama.
U zadnje dvije godine, nakon pandemije korone, osnovno pitanje u gospodarstvu Dubrovnika postaje kako dobiti radnu snagu za obavljanje podjednakoga posla, kao u vremenima prije Korone. Umjesto oslanjanja na sve građane Dubrovnika koji žive u gradu ili su otišli u druge dijelove Hrvatske i svijeta, te na hrvatske sezonce, pronašlo se „spasonosno“ rješenje za gospodarstvo Dubrovnika. Strani radnici sa dozvolom iz zemalja regije, te dalekih zemalja. Legalni migranti sa urednim radnim i boravišnim dozvolama.
Prema podacima Hrvatskoga zavoda za zapošljavanje, u ovoj 2023. godini za razdoblje siječanj – rujan za područje Dubrovačko neretvanske županije izdano je 7 548 radnih dozvola. U protekloj 2022. godini u razdoblju siječanj – prosinac izdana su 5 762 pozitivna rješenja. Točne podatke koliko je stranih radnika u pojedinim gradovima i općinama županije nema na službenom stranicama HZZa. Prema analizama u gradu Dubrovniku zaposleno je nešto iznad polovine broja stranih radnika koji su dobili dozvolu za rad u našoj županiji. Četiri tisuće stranih radnika, plus oko tisuću i po sezonaca radi ove godine u našemu gradu. Ukupno pet i po tisuća radnika, koji nisu građani Dubrovnika. Petina radne snage, te osmina ukupnoga stanovništva.
Pitamo li se tko su ti ljudi, u kakvim uvjetima žive? Imaju li zdravstvenu i socijalnu zaštitu, kako se snalaze u Dubrovniku? Uči li ih tko hrvatski jezik, hrvatske običaje i kulturu? Plaćaju li poreze i prireze gradu Dubrovniku u kome rade i najvećim dijelom godine žive.
Svi strani radnici prema poznatim podacima od poslodavaca dobiju plaćeni smještaj i hranu. Mjesečni trošak samo spavanja poslodavci plaćaju od 200 – 250 eura po postelji. Mali dvosobni stan, pedesetak kvadrata sa četiri ležaja, poslodavci plaćaju ovisno o lokaciji osamsto do tisuću eura mjesečno, velikim dijelom godine.
Zašto ne tražimo da javni i privatni poslodavci koji plaćaju najmanje dvjesto eura mjesečno za smještaj stranih radnika, ne plaćaju isti iznos dubrovačkim radnicima, građanima Dubrovnika koji su podstanari ili imaju visoke rate stambenoga kredita. Koliko bi poraslo zadovoljstvo radnika, dubrovačkih građana da ih poslodavci nagrade sa subvencijom podstanarstva od dvjesto eura ili da im svaki mjesec plaćaju dvjesto eura rate stambenoga kredita.
Pitamo li se koliki bi se broj Dubrovčana iz svijeta, mladih ljudi i obitelji htjelo vratiti u Grada kada bi znali da će im poslodavci svaki mjesec davati dvjesto eura mjesečno za ratu stambenoga kredita, plus dvjesto eura koje će im svaki mjesec davati grad Dubrovnik. Četiristo eura za Svoj Stan, vlastiti krov nad glavom od Grada i poslodavca, uz stalni posao i pristojnu plaću nemaju u nijednome hrvatskome gradu. A kamoli u Irskoj, Njemačkoj ili bilo kojoj europskoj državi u kojoj su stranci.
Otvorimo raspravu o sadašnjosti i budućnosti Dubrovnika. Grada koji svoju budućnost treba temeljiti na svojim građanima, našoj djeci i mladim obiteljima. Privatni smještaj kojima gospodare tri i po tisuće dubrovačkih obitelji zapošljava deset tisuća građana Dubrovnika, našu djecu, susjede, prijatelje. Nema stranih radnika sa dozvolama, tek pokoji sezonac.
Otvorimo raspravu o položaju stranih radnika, koji su sada i naši sugrađani. Otvorimo oči i dušu, pogledajmo kako i gdje žive, pitajmo ih i za njihove obitelji i djecu, njihove životne planove.
Ne budimo nojevi, koji guraju glavu u pijesak i samo plješću idejama političkih moćnika, izrečenih bez razmišljanja i prethodnih analiza.”
