Još 2012. godine pokrenuli smo inicijativu za Društveni centar Mokošica koji bi se smjestio u Ljetnikovcu Klementa Gučetića na Rijeci. Inicijativa je pokrenuta zbog očigledne potrebe Mokošice za javnim prostorom u kojem bi se događao društveni život, radionice, festivali, razne manifestacije za mlade, ali i za sve dobne skupine. Ljetnikovac Gučetić zbog svog je položaja, ali i činjenice da je potpuno u vlasništvu Grada, kao i već gotovih studija za njegovu obnovu idealan za takvu namjenu. Inicijativu su tada potpisali brojni građani i udruge civilnog društva.
Podršku nam je tada dala i gospođa Nada Grujić koja je izradila elaborat o ljetnikovcu, kao i naš sugrađanin, gospar Bruno Šišić, koji nas je upućivao da se naročito moramo brinuti o obnovi renesansnog perivoja koji je sastavni dio ljetnikovca. Tekst inicijative, prijedloge i potpise poslali smo tada na Ministarstvo kulture, tadašnjoj ministrici Andrei Zlatar.

Međutim ideja je nekim putem došla do tadašnjeg gradonačelnika Vlahušića koji ju je naravno predstavio kao svoju. Nismo se pretjerano bunili jer smo smatrali da je dobro da se projekt ostvari, nije nam bilo važno čijim će se imenom zvati.

U sljedećim smo sazivima Gradskog vijeća, i za vrijeme sadašnje gradske uprave, uvijek bdjeli nad ovim projektom, predlagali smo donošenje Plana upravljanja, zalagali smo se i borili da ljetnikovac zbilja i dobije društvenu, javnu namjenu, da se ne pretvori u još jedan restoran ili hostel. Bez obzira na to što obnova ljetnikovca jest pokrenuta s mrtve točke, ZOD je, naime, izradio projektnu dokumentaciju obnove, javnost i dalje gleda urušen ljetnikovac sa zapuštenim perivojem, u što smo se i mi jučer uvjerili.

U međuvremenu se u javnosti govori da će ljetnikovac dobiti namjenu Memorijalnog centra Ruđera Boškovića. Dakle, Mokošica će dobiti nešto što joj u ovom trenutku nije potrebno, jedan muzej koji će građani tek konzumirati, ali ne i mjesto u kojem će se događati život, kultura, ne i mjesto okupljanja iz kojeg će se generirati buduća publika i stvaratelji drukčijeg života, u Mokošici i izvan nje. Zar Mokošica zbilja ima takav luksuz da može ostati bez jedinog potencijalnog živog prostora? Zar Grad zaista nema sluha za građane Mokošice? Jučer smo ispred ljetnikovca skupljali potpise za kandidature za gradonačelnika i župana i ono što smo vidjeli nije ni blizu nečega što bi ličilo na nešto što se ima namjeru uskoro obnoviti i čemu bi se imala namjera dati neki, bilo kakav sadržaj. Istovremeno, vidjeli smo velik broj ljudi svih generacija koji šeću rijekom i koji su nam prilazili s raznim prijedlozima, a mnogi se mogu sabrati u jednu rečenicu- Mokošica treba društveni život.

Mokošica ne treba samo parking, Mokošica treba sadržaj, život koji se ne događa samo po prometnicama zagušenim automobilima, ili ispred zgrada i kafića. Rijeka dubrovačka može biti što je nekoć bila, prostor inspiracije i stvaranja, udaljen od samog centra, predgrađe koje postaje centar života, nove energije koja je ovom gradu potrebna. Za to joj trebamo dati šansu. Ljetnikovci su naši i osvojimo ih životom!