Nakon što su iz resornog ministarstva potvrdili informaciju kako Antun Baće odlazi s mjesta pročelnika Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, te kako će na njegovo mjesto zasjesti Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskog odjela u Imotskome, koji 12. travnja 2023. ovlašten za obavljanje poslova i zadaća te potpisivanje svih akata iz djelokruga rada pročelnika Konzervatorskog odjela u Dubrovniku, do popunjavanja upražnjenog radnog mjesta pročelnika, sve su priopćenjem prokomentirali iz stranke Srđ je Grad. Priopćenje prenosimo u cijelosti:
‘Uklonjen je („premješten“) pročelnik Konzervatorskog odjela u Dubrovniku.
Što se iza brda valja ?
Posljednjih dana iz medija doznajemo kako je sa svoje dužnosti smijenjen pročelnik Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku dr. sc. Antun Baće koji je prije toga bio višegodišnji djelatnik te institucije i stručnjak za povijest dubrovačke arhitekture 20. stoljeća. Iz šture obavijesti Ministarstva kulture i medija nije jasno zašto je do ove promjene došlo: pročelnik očito nije smijenjen na vlastiti zahtjev, nije bilo ni nekih sumnji u njegov rad. Ostaje i dalje raditi u instituciji, raspoređen na svoje ranije radno mjesto. Prema tome možemo zaključiti da je ovo „rješenje o premještaju“ doneseno vlastitom, nije jasno čime izazvanom, inicijativom Ministarstva. Prirodno je da u gradu kao što je Dubrovnik takva vijest izazove velik interes i u medijima se već pokušavaju pronaći razlozi za ovu neočekivanu smjenu.
U očitom nedostatku nekoga formalnog razloga za ovakav postupak Ministarstva nabrajaju se tako potencijalni slučajevi gdje je možda pročelnik Konzervatorskoga odjela bio „pretvrd“ u svojim stavovima, u kojima nije dopustio nešto na što je možda mogao „zažmiriti na jedno oko“, pokušava se i naći neki konkretan slučaj koji je mogao kumovati uklanjanju ovog neosporno stručnog čovjeka koji je protekle tri godine vodio dubrovačke konzervatore. Sumnjamo da je ijedan od, u javnome medijskom prostoru pobrojanih slučajeva (sanacija rive u Cavtatu, obnova hotela Grand na Lopudu, potencijalna adaptacija ljetnikovca Crijević-Pucić…) mogao presuditi pročelniku Baći čijem se dvadesetogodišnjem konzervatorskom radu teško mogu naći ozbiljniji prigovori. Prosuđivati da je Antun Baće smijenjen zbog toga što negdje nije u interesu prilagodbe suvremenim potrebama dao ukloniti zid, dodati dva belvedera, ili je dopustio (ili nije dopustio) ugraditi lift… znači promašiti temeljnu (tešku) istinu u ovom slučaju. Sigurno su mnogi kroz protekle tri godine radili na tome da mu ministrica Nina Obuljen Koržinek potpiše „rješenje o premještaju“. Ne nužno zbog njega osobno, nego zbog noga što se „iza brda valja“.
Konzervativni konzervatori
Ako nije smijenjen („premješten“) zato što nije znao raditi svoj posao, vjerojatnije je da je smijenjen zato je što je nekomu (ili nečemu) smetao. A nije teško zaključiti komu i čemu bi to jedan stručan pročelnik, koji radi prema pravilima struke, smetao. Zasigurno investitorima i „investitorima“, vjerojatno projektantima i „projektantima“, ali bez sumnje i svima onima koji smatraju da je Dubrovnik važan i lijep, ali da oni mogu bolje i ljepše i važnije. Jer je Dubrovnik dobro mjesto za ulaganje i zaradu. Dubrovnik i njegovo područje to sigurno jesu, ali posao je konzervatora da skrbe o kulturnoj baštini koja je u slučaju Dubrovnika, ne zaboravimo, ne samo naša nacionalna, nego i svjetska baština. Njihov je posao da ne dopuštaju na prvu i olako i nepromišljeno „prilagođavanje suvremenim potrebama“, da ne kapituliraju odmah pred često megalomanskim idejama koje za naše spomeničko naslijeđe znače možda više danas, ali puno manje sutra ili prekosutra, da sprječavaju da se spomenici prilagođavaju projektima nego da bude obratno. Neoliberalnom konceptu upravljanja državom najbitnije je da su investitori sretni, da se kapital obrće…spomenici su tu samo kao resurs za zarađivanje i kao ukras. Kultura jest važan dio u održivom rastu i razvoju i turizma i lokalne zajednice, ali ne u prevladavajućem ekonomskom modelu gomilanja profita, nego kao jedna od temeljnih vrijednosti na kojoj se čuva i temelji identitet nekoga grada odnosno zajednice.
Teško da u tom gledanju mogu biti vrijednost sami po sebi. Nitko ne spori da svako vrijeme nosi svoje i da se suvremen život mora odvijati u povijesnim gradovima poput našega kao i na području koje je, poput našega, gusto prekriveno spomenicima i gdje je i sam prostor kao kulturni krajolik oplemenjen stoljetnim promišljenim razvojem zapravo spomenik. U trci oko svakoga kvadrata često se zaboravlja i šira slika, lako se smetne s uma da je cjelovito gospodarenje kulturnom baštinom širi proces i da je za njega potrebno sveobuhvatnije i strateško razmišljanje gospodarenjem prostorom i državom uopće. A takvoga nam razmišljanja, bez obzira na česte deklarativne izljeve (bez obzira na stranački predznak) brutalno nedostaje.
Ministarstvo voli na svoj način
Ne čudi stoga da je našemu Ministarstvu kulture i medija, bez obzira na stranački predznak, na mjestu glavnoga dubrovačkog konzervatora potreban netko tko bi bio „fleksibilniji“ i „prilagodljiviji“. Pod tim se misli na to da ne radi nikakve probleme „investitorima“ i da se uklanja s puta „modernizaciji“ i prilagođavanju. O tome možda najbolje svjedoči činjenica da je tom istom ministarstvu, bez obzira na stranački predznak, na mjestu pročelnika prije Antuna Baće punih dvadeset godina odgovarala pročelnica Žana Baća koja je bila puno otvorenija za kompromise i u čiju je ispravnost i zakonitost rada bilo nebrojeno sumnji. Pod tim je sumnjama napokon i bila smijenjena početkom 2020. godine, ali se neki stegovni ili kazneni epilog do danas nije dogodio (ili bar javnosti nije poznat). Vjerojatno ne zato jer se u Ministarstvu nije našlo načina za dokazivanje osnovanih sumnji o kojima bjelodano svjedoče brojne nagrde spomenika po gradu i okolici kao i poneko obustavljeno gradilište, nego zato jer u uredima u Runjaninovoj ulici u Zagrebu zapravo („u dubini duše“) smatraju kako je takva „mekanija“ pročelnica ustvari idealna.
Naše se Ministarstvo kulture i medija prema kulturnoj baštini Dubrovnika i okolice zapravo ponaša nemušto i nedoraslo. Kako to da u konzervatorskome odjelu koje pokriva raštrkan teritorij od Prevlake do Lastova, s najgušćom koncentracijom spomenika kulture u Hrvatskoj, Ministarstvo već godinama, bez obzira na stranački predznak, drži premalo ljudi? Osim gustoće i rasprostranjenosti kojoj nema premca, spomenici dubrovačkoga područja zbog gospodarskih su razloga najizloženiji potencijalnim ugrozama i devastacijama. Broj takvih slučajeva vjerojatno nadmašuje bilo koji drugi lokalni konzervatorski odjel u Hrvatskoj. Ako se Ministarstvo kulture voli hvaliti i kititi Dubrovnikom i njegovom baštinom, onda joj treba dati i adekvatan kadrovski i zakonodavni tretman. Ali što očekivati od države koja je je dopustila da u Dubrovnik građevinska inspekcija mora dolaziti iz jednoga drugog grada („po potrebi“) ili da inspekcija za kulturu baštinu mora dolaziti iz Zagreba („kada se skupi nekoliko predmeta“), da joj je postupak za formalno proglašenje zaštite nekoga kulturnoga dobra sporije od prosječnog postupka za beatifikaciju (ali obavijen jednakom dozom misterije) ili da za mjesto intendanta Dubrovačkih ljetnih igara ne postoji javni natječaj (što je valjda jedino mjesto u kulturi gdje se na javnu funkciju nekoga imenuje po diskrecijskoj ocjeni i „po milosti Božjoj“ – kao u doba Luja XIV. ili Marije Terezije)?!
Dodajmo da već i vrapci na granama pjevaju kako je jedan od glavnih problem u radu kulturnih (ali i drugih) institucija danas nepostojanje autonomije u upravljanju jer se kadrovi, a time i sve glavne odluke, politički instaliraju i nameću odozgo.
Samo da potpiše
Da se ničemu dobrome ne možemo nadati svjedoči i činjenica da je umjesto smijenjenoga („premještenoga“) pročelnika Baće ovlaštenja za „obavljanje poslova i zadaća te potpisivanje svih akata iz djelokruga rada pročelnika Konzervatorskog odjela u Dubrovniku“ dobio Ivan Alduk, pročelnik Konzervatorskoga odjela u Imotskome. Iz informacija koje se mogu saznati u medijskome prostoru nejasno je je li Ivan Alduk imenovan možda vršiteljem dužnosti pročelnika ili privremenim pročelnikom te hoće li i koliko dolaziti raditi u Dubrovnik. Znamo samo da se smije ponašati kao da je pročelnik u Dubrovniku te da mu pripada pravo na „potpisivanje svih akata iz djelokruga rada pročelnika Konzervatorskog odjela u Dubrovniku.“ Ako dobro razumijemo, osim što Ministarstvo kulture i medija nikoga od drugih djelatnika Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku nije našlo podobnim za „pravo potpisa“, imotski će pročelnik Ivan Alduk moći potpisivati sve akte Konzervatorskoga odjela u Dubrovniku bez da u grad pod Srđem uopće kroči nogom. Bitno samo da potpiše!
A kada je riječ o gospodarenju prostorom, sliku o radu konzervatora u Dubrovniku dodatno zamagljuje i puno toga što uopće ne bi trebao biti njihov (primarni) posao. Komunalni nered, klima-uređaji, tende, bankomati, kabeli svih vrsta, signalizacija i slična pitanja zapravo su pitanja dobroga upravljanja gradovima i u ozbiljnijim zemljama rješavaju ih jedinice lokalne samouprave, dok konzervatori možda daju kakav načelan savjet. Ali kako već znamo da naše strukture vlasti, bez obzira na stranački predznak, rijetko čime uopće suvereno upravljaju, ne čudi da često minorna pitanja dobiju veću pozornost javnosti od onih puno važnijih.
Možda je baš zbog toga u ovome trenutku najvažnije pitanje zapravo: što nam se sprema nakon smjene pročelnika Baće? Jer ako se bez valjanoga razloga uklanja šef lokalnih konzervatora, očito se radi o tzv. velikoj politici iza koje se po pravilu krije nešto što se treba odigrati. Nešto veliko treba progurati i pogurati. Samo što? U sad već dugogodišnjem izostanku ozbiljnijeg zalaganja sustava središnje državne uprave u borbi za zaštitu javnoga interesa, „nagađamo“ da to neće biti u interesu građana i u interesu spomenika – od kojih većina građana, zapravo, posredno ili neposredno živi.’
