U sklopu Dana europske baštine, 23. rujna u Znanstvenoj knjižnici Dubrovnik, a u organizaciji Dubrovačkih knjižnica održano je predavanje dr. sc. Vinicija Lupisa, znanstvenog savjetnika iz Područnoga centra Dubrovnik Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar” na temu ”Likovne i kulturne veze Dubrovnika i Bugarske”. Kako je iznio Lupis, kulturne i umjetničke veze našega grada i ove države jugoistočne Europe mogu se pratiti još od 13. pa sve do 20. stoljeća. One su, objasnio je, u nekim stoljećima bile intenzivnije, no uvijek je postojao svojevrsni kontinuitet te one predstavljaju bitne sastavnice obaju nacionalnih identiteta.
– Već 12 godina imamo suradnju s Povijesnim institutom Bugarska akademija znanosti i konstantna nazočnost na njihovim kongresima izrodila je brojne radove koji povezuju Dubrovnik i Bugarsku od ranog Srednjeg vijeka, Srednjeg vijeka do suvremenosti.. Bilo da se radi o povijesnim ili povijesno-umjetničkim temama počevši od Povelje bugarskog cara Ivana Asena Drugog, boravka bugarske carice u 14. stoljeću, međusobnim kulturnim vezama dubrovačkih kolonija na području Bugarske koje su razmatrane kroz oporuke žena naših trgovaca u Sofiji pa do umjetnina koje se čuvaju u Bugarskoj, a koje potječu iz dubrovačkih crkava te do djela umjetnika poput Mata Celestina Medovića i Vlaha Bukovca u bugarskoj Nacionalnoj galeriji, kao i djelovanje bugarskih umjetnika 20. stoljeća u Dubrovniku – obrazložio je Lupis.
Naime, posebno je važan utjecaj Dubrovnika kao mjesta likovne inspiracije na bugarske slikare Benča Jordanova Obreškova i Maria Žekova, koji je i cijelu jednu godinu boravio u Dubrovniku. Slikar Žekov najznačajniji bugarski marinist naslikao je cijeli niz dubrovačkih pejzaža. Bugarski slikar iz Stare Zagore, školovan u Francuskoj, gotovo cijeli svoj život je proveo na putovanjima od francuske Rivijere, Bospora, Dalmacije i Crnog mora. Bugarski kipar Asen Nikola Pejkov 1940. u Rimu izrađuje brončanu plaketu sv. Vlaha, po narudžbi obitelji Mirošević – jugoslavenskog diplomata tada u Rimu. Dodirne točke Bugarske i Dubrovnika su brojne, naglasio je, a osobito intrigira opis ove države kojeg je zabilježio Josip Ruđer Bošković u svom poznatom dnevniku od Carigrada do Poljske.
– Na tom proputovanju on je opisao jedan dio Bugarske, a zanimljiv je i diplomatski dnevnik Marina Getaldića iz 17. stoljeća koji također govori o Bugarskoj. Možda su ipak
najzanimljiviji dodiri kapucina Roberta Melina koji je bio nadbiskup sofijski i zahvaljujući njemu imamo jedan veliki oltar u franjevačkoj crkvi ili podatak o bugarskoj obitelji Lazzari čiji član je bio dubrovački nadbiskup Grgur u 18. stoljeću koji je dao napraviti dva vrijedna oltara u dubrovačkoj prvostolnici – onaj Svetog sakramenta i Gospe od porata. Na njemu se nalazi grb obitelji Lazarev, što je ustvari bugarski državni grb prilagođen pučanskoj obitelji, odnosno obitelji Lazzari – rekao je predavač.
Također, interesantno je kako je jedan carigradski fotograf Pascal Sebah na poseban način povezao Hrvate i Bugare. Naime, u njegovom su se carigradskom foto-ateljeu portretirali brojni bugarski uglednici, ali i hrvatski brodovlasnici iz obitelji Kovačević iz Vignja na poluotoku Pelješcu. Među njima je bio i Georgi Benkovski – vođa antiosmanskog Travanjskog ustanka 1876. u četvrtom revolucionarnom distriktu. Ova osebujna osoba koja je živjela u Carigradu, Smirni i Aleksandriji, postavši članom Bugarskog Središnjeg Revolucionarnog Komiteta 1875. aktivno se uključio u Travanjski ustanaka, a poslije njegova sloma s 200 suboraca ustanovio je Leteći odred tzv. Hvarkovatovu četu u kojoj je bilo čak šest Hrvata iz Dalmacije.
najzanimljiviji dodiri kapucina Roberta Melina koji je bio nadbiskup sofijski i zahvaljujući njemu imamo jedan veliki oltar u franjevačkoj crkvi ili podatak o bugarskoj obitelji Lazzari čiji član je bio dubrovački nadbiskup Grgur u 18. stoljeću koji je dao napraviti dva vrijedna oltara u dubrovačkoj prvostolnici – onaj Svetog sakramenta i Gospe od porata. Na njemu se nalazi grb obitelji Lazarev, što je ustvari bugarski državni grb prilagođen pučanskoj obitelji, odnosno obitelji Lazzari – rekao je predavač.
Također, interesantno je kako je jedan carigradski fotograf Pascal Sebah na poseban način povezao Hrvate i Bugare. Naime, u njegovom su se carigradskom foto-ateljeu portretirali brojni bugarski uglednici, ali i hrvatski brodovlasnici iz obitelji Kovačević iz Vignja na poluotoku Pelješcu. Među njima je bio i Georgi Benkovski – vođa antiosmanskog Travanjskog ustanka 1876. u četvrtom revolucionarnom distriktu. Ova osebujna osoba koja je živjela u Carigradu, Smirni i Aleksandriji, postavši članom Bugarskog Središnjeg Revolucionarnog Komiteta 1875. aktivno se uključio u Travanjski ustanaka, a poslije njegova sloma s 200 suboraca ustanovio je Leteći odred tzv. Hvarkovatovu četu u kojoj je bilo čak šest Hrvata iz Dalmacije.
