Dubrovački povjesničar Rade Petrović ispraćen na posljednji počinak jutros, u krugu obitelji i najbližih prijatelja, na groblju Boninovo.
Profesor doktor Petrović bit će zapamćen kao osoba velikog znanja i širokih interesa. Rodio se u Gružu 1932. godine, a preminuo je u Lapadu, 2. siječnja, u 87. godini života.
Najveći dio života proveo je u Sarajevu gdje ga pamte kao sveučilišnog profesora, dekana, ministra, diplomata… U Dubrovniku će ga pamtiti i kao društveno angažiranog intelektualca i zaljubljenika u rodni Grad.
– Bila mi je čast da sam Vas poznavao jer ste bili zapravo kao Sokrat. Sokrat je po Ateni stalno hodao i tražio sugovornike, a Vi niste hodali okolo nego su sugovonici dolazili za Vaš stol gdje ste Vi uvijek vodili glavnu riječ. Vaši su monolizi bili dugi ali inspirativni jer bili ste izuzetan čovjek . Čovjek koji je predavao od Harvada u Cambridgeu do sveučilišta u Moskvi, Washiongtonu, Rimu, Beču, Londonu, Pragu… Ne znam Dubrovčanina koji je promicao istinu, znanost i povijest, a koji je predavao na tim relacijama. Ne znam u povjesti Dubrovnika da je neko pronio glas tako daleko na svim stranama svijeta i da je predavao tolikim studentima – istaknuo je u oproštajnom govoru prof. Zdravko Bazdan
NOVINAR DUBROVAČKE TELEVIZIJE MARIO BUKVIĆ O PETROVIĆU
Gospar Rade rodio se davne 1932. god., a ja sam ga imao sreću upoznati tek 80 godina kasnije. I u to malo vremena koliko smo se poznavali ušao je u moj život kako nisu
mnogi koje znam od rođenja. Kad smo se prvi put sreli, prvo što mi je rekao bilo je da je on: ‘Rođen u Gružu i prema tome Gružanin, dakle Dubrovčanin!’ Tek kasnije usput je spominjao sveučilišnu i minstarsku karijeru ili svoju ulogu u Jugoslavensko-talijanskoj komisiji za povijest koja je utirala put Osimskim sporazumima. Radije je pričao kako se kao mladi carinik ukrcao na Stelu Polaris, prvi kruzer u Gruškoj luci nakon Drugog svjetskog rata, nego o poslu posebnog izaslanika Presjedništva Bosne i Hercegovine kod talijanske Vlade devedesetih. Sjećao se gotovo svakog obroka kojeg je kao dijete dobio od Talijanskih vojnika na Gruškome polju 1942. ali o svojoj ratnoj kalvariji 1992., kada je
morao bježati iz Sarajeva, gotovo da i nije govorio. Ostavio je brojna znanstvena djela ali spominjao mi je samo knjigu o Dubrovniku u drugom svjetskom ratu, njegovo kapitalno djelo koje je napisao ali nikad nije objavio’jer su razbojnici spalili rukopis’… Odlikovanja koja je zasluženo primio nikad nije spominjao.
Bio je i ostat će velik, pamtit ću ga kao čovjeka uvijek jasnog stava potkrijepljenog neupitnim argumentima. Njegov um bio je čudesan, opčinio bi svojom pričom svakoga ali uvijek je govorio samo ono što je znao i u što je bio sasvim siguran. Nedostajat će mi ali nikad ga neću zaboraviti. Hvala Vam gosparu Rade za Vaša sjećanja jer su postala dio moga života. I dok živim ja i moja sjećanja živjet ćete i Vi, a sada zbogom.
