U tjednu za nama veliki dan za trebinjsku župu u Općini Ravno. Kamere Dubrovačke televizije prisustvovale su blagoslovu prvog bogoslužnog prostora na Ivanici, a potom i blagoslovu započetih radova na budućem Pastoralnom centru o čemu smo izvijestili u središnjoj informativnoj emisiji Dnevnik, a u nastavku donosimo cjelovit govor biskupijskog vikara za Trebinjsku biskupiju don Ante Luburića.
-Gospodine biskupe Petre,
braćo svećenici, svećenički kandidati, redovnice, župljani, dobročinitelji i prijatelji, narode Božji – svima vama, okupljenima na današnju svetkovinu Mučeništva sv. Ivana Krstitelja – Glavosjeka, na ovo sveto Misno slavlje i blagoslov novosagrađene dvorane, dijela budućega Pastoralnog centra na Ivanici, Katedralne župe Trebinjske, na području općine Ravno, pozdrav i dobrodošlica!
Zašto Pastoralni centar – ili filijala na Ivanici?
Povijest – Prostor koji danas pokriva Općina Ravno, zahvaljujući pogodnu položaju i klimi, bio je naseljen već u prapovijesti, o čemu i danas svjedoči u spilji Vjetrenici očuvan crtež iz kamenoga doba, star oko 20.000 godina.
Rimsko vrijeme završava sredinom 7. stoljeća dolaskom slavenskih plemena, koji skupa s najutjecajnijim među njima – Hrvatima, na poziv cara Heraklija, naseljavaju ove prostore.
Kroz cijelo vrijeme Srednjega vijeka novopridošlo stanovništvo, stapajući se s autohtonim stanovnicima, živjelo je mirno i u suradnji s dubrovačkom komunom, kasnije Republikom. Ta se suradnja očitovala u međuljudskim odnosima, migracijama ljudi i gospodarstvu.
U 15. stoljeću Osmanlije prodiru na ove prostore i konačno ih osvajaju, a veći dio puka sklanja se u Dubrovačku Republiku koja im omogućuje i crkvene i trgovačke službe. Manji dio, koji je ovdje ostao, nastavio je pod Turcima živjeti od zemljoradnje i stočarstva, plaćajući velike namete. O njihovu vjerskom stanju brinuli su se svećenici Trebinjsko-mrkanske biskupije.
Turska vlast trajala je skoro četiri stoljeća (1482.-1878.). Nešto je domaćega stanovništva prihvatilo islam, dok je veći broj katolika prešao na pravoslavlje zbog progona katoličkih svećenika i njihove nestašice.
Dolaskom Austrougarske Monarhije ovom narodu i kraju sviću bolji dani. Nestalo je turskih progonstava, kršćani postaju ravnopravni s muslimanima, a i Monarhija nastoji ove krajeve uključiti u svoju političku i kulturnu zajednicu.
Poslije Prvoga svjetskog rata i propasti Austrougarske Monarhije ovi krajevi ulaze u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, u kojoj prevlast, zahvaljujući vladarskoj dinastiji Karađorđevića, imaju pripadnici srpskoga naroda. Razvoj ovoga kraja, zbog hrvatske većine, ponovo je od tada u zastoju.
Tako se nastavilo i u novoj, komunističkoj Jugoslaviji. Općina Ravno s većinskim hrvatskim pučanstvom, dokinuta je 1963., a njezin je prostor pripojen općini Trebinje.
Nastupio je novi val iseljavanja hrvatskoga katoličkog stanovništva s ovoga područja u Dubrovnik i njegovu okolicu, što zbog velika turističkog razvoja Grada, što zbog ukidanja željeznice Uskoplje – Zelenika 1968., potom Čapljina – Gabela – Dubrovnik i Hum – Trebinje – Bileća 1976. godine.
Rat devedesetih godina donosi još veću tragediju ovom prostoru i pučanstvu. Ipak već polovicom 1992. oslobođena su i ova područja koja su pripala općini Ravno, a 1995. postala dijelom Hercegovačko-neretvanske županije i Federacije BiH.
U poslijeratnom vremenu obnove ovo područje naseljavaju i katolički prognanici s drugih područja BiH kojima novoosnovana općina Ravno povoljnim poticajima dodjeljuje mjesta za izgradnju obiteljskih kuća.
Mjesto Ivanica ima dobru prometnu povezanost: od Dubrovnika 7 km, do Ćilipa oko 20-ak km, do Trebinja 25 km, a do sjedišta općine Ravno 60-ak km.
Preuzevši župu Trebinje 1995./96., koja obuhvaća više općina jugoistočne Hercegovine: Trebinje, Bileća, Gacko i veći dio općine Ravno, na površini od oko 2.900 km2, na Ivanici, koja je pred posljednji rat bila vikend-naselje s više skladišnih prostora za opskrbu Grada Dubrovnika, zatekao sam ruševine. Nigdje žive duše, a bijaše mnogo građevnoga materijala.
Broj katoličkih obitelji ovdje je bio u porastu. Tako godine 1991. na Ivanici je živjelo 12 Hrvata; 2008. – 5 obitelji, a ove godine 45 obitelji sa 155 članova, od kojih je 79 djece.
Svi smo mi odnekud došli. Međutim, prihvatimo li ovaj prostor i njegove ljude, mi kao crkvena zajednica postajemo domaći narod, svoj na svome – u župi i biskupiji!
Ovdašnji bračni parovi uglavnom rade u Dubrovniku. Svoje vjerske obveze do sada su uglavnom obavljali u susjednim župama Dubrovačke biskupije, a nerijetko su nedjeljom dolazili i u Trebinje.
U susretima s općinskim načelnikom gosp. Andrijom Šimunovićem, odgovornim vođom izgradnje ove obnovljene općine, razgovarao sam i o potrebi izgradnje pastoralnog prostora na Ivanici, za što sam imao pastirsku potporu i biskupa Ratka i biskupa Petra.
Potrebu izgradnje Pastoralnoga centra na Ivanici službeno sam iznio gosp. Načelniku, 8. srpnja 2008.
Na temelju dekreta iz 2009., da se kao osobni Biskupov delegat brinem i za projekt na Ivanici, 2010. potpisani su Ugovori o nekretninama u ukupnoj površini 9.867m2, koje su 2010. u Zemljišno-knjižnom uredu Osnovnog suda u Trebinju – uknjižene s dijelom 1/1.
Potom su otvoreni razgovori o izradi idejnog rješenja i pripremi dokumentacije i početnih financija.
Godine 2018. na građevinsku parcelu izišao je Dragan Proleta, ovlašteni mjernik Općine Ravno, da izvrši iskolčavanje – određivanje kuće i crkve za izgradnju Pastoralnog centra. Mjerniku je pomagao Predrag Tokmadžija, predstavnik firme „Pušina“, koja je, brigom načelnika, iskopala temelje za objekte i uredila teren prema „Elaboratu o širokom iskopu“.
Godine 2019. potpisan je Ugovor o izvođenju građevinskih radova na dijelu Pastoralnog centra s izvođačem „A2 d.o.o.“ iz Širokoga Brijega, koji su završeni isplatom radova 2020.
Tako sam 2022. uputio biskupu Petru molbu s prikupljenim ponudama i prijedlog za odobrenje izvođenja osnovnih radova u suterenu etaže Pastoralnog centra. Biskup je sve predloženo u molbi prihvatio i iste godine odobrio izvođenje planiranih radova.
Godine 2022. potpisan je Ugovor o izvođenju radova u suterenu s izvođačem „Herc-gradnja“ iz Trebinja, koji su završeni isplatom 2023.
Nikomu ništa ne dugujemo, osim da jedni druge ljubimo, Jer tko drugoga ljubi, ispunio je sav Zakon (usp. Rim, 13, 8-9).
I evo nas danas u tom prostoru!
Čvrsto vjerujem da će današnje slavlje svete Mise i blagoslova ovoga prostora, na slavu Presvetoga Trojstva, na dan kada liturgijski slavimo Mučeništvo sv. Ivana Krstitelja – Glavosjek, pozitivno djelovati na sadašnje i buduće vjernike. To je prava pastoralna potreba.
Zato vas sve sudionike ovoga slavlja od srca pozdravljam, na čelu s našim
• biskupom Petrom, ocem i pastirom naše biskupije, s njegovom pratnjom, sa svećenicima koji pastoralno djeluju u Trebinjskoj biskupiji, kao i braću svećenike iz Dubrovačke biskupije.
Oče Biskupe, Vi ćete domalo zazvati Božji blagoslov na ovo započeto djelo, na sve djelatnike i vjernike Crkve Kristove koja u ovom kraju živi već dvije tisuće godina, od čega tisuću godina u starodrevnoj Trebinjskoj biskupiji.
Ovaj današnji događaj i liturgijsko slavlje kojem predsjedate odvija se na velik povijesni datum.
Prije 834 godine napisana je čuvena Povelja Kulina bana Dubrovniku, kako u povelji i stoji: od rođenja Kristova tisuću i sto i osamdeset i devet ljeta, miseca augusta u dvadeset i deveti dan usječenja glave Ivana Krstitelja. U Povelji, između ostaloga, stoji:
“U ime Oca i Sina i Svetog Duha. Ja, ban bosanski Kulin, prisežem Tebi kneže Krvašu i svim građanima Dubrovnika pravim prijateljem biti od sada i dovijeka. I pravicu držati sa Vama i pravo povjerenje, dokle budem živ. Neće im biti od mojih časnika sile, i dokle u mene budu, davat ću im pomoć kao i sebi, koliko se može, bez ikakve zle primisli. Tako mi pomogao Bog i ovo sveto Evanđelje.”
Taj isti Kulin ban je 1208., na Bilinom polju, danas dijelu grada Zenice, pred izaslanikom pape Inocenta III. i dubrovačkim arhiđakonom Marinom, prisegnuo na vjernost Katoličkoj Crkvi, što je – osam stoljeća kasnije – 2008. godine, opet na Bilinom polju, zahvalnim Misnim slavljem koje je predvodio kardinal Vinko Puljić, proslavljeno kao osam stoljeća vjernosti Bogu, Katoličkoj Crkvi i Svetom Ocu!
I mi danas, u župi i biskupiji Trebinjskoj, na vratima Grada Dubrovnika, još jednom, a od danas predvođeni svetim mučenikom Ivanom Krstiteljem, čije ime nosi ova Ivanica, i našim biskupom Petrom, iznova potvrđujemo vjernost Katoličkoj Crkvi i Apostolskoj Stolici.
Pozdravljam sve predstavnike civilnih i policijskih vlasti sa svih razina prevođene našim domaćinom gosp. Andrijom Šimunovićem, načelnikom, i njegovim suradnicima, kao i gosp. dr. Nevenkom Hercegom, predsjednikom Vlade Županije Hercegovačko-neretvanske, na čijem se području civilne uprave nalazimo.
Njih su dvojica i najzaslužniji da ovaj projekt raste na ovoj lokaciji i u ovom mjestu. Zato im izričem posebnu zahvalnost, s nadom da će i u buduće tako činiti i druge poticati.
Pozdravljam gosp. dr. Marka Babića, generalnog konzula Republike Hrvatske u Mostaru, sa suradnicima, cijenjenog prijatelja i podupiratelja djelovanja na dobro naroda i Crkve na području njegove diplomatske jurisdikcije, posebno u istočnim dijelovima Gornje i Jugoistočne Hercegovine.
Pozdravljam sve predstavnike civilnih vlasti iz R. Hrvatske predvođene županom Dubrovačko – neretvanske županije gosparom Nikolom Dobroslavićem, gradonačelnikom Grada Dubrovnika gosparom Matom Frankovićem, i pročelnicom ureda gđa Ivanom Brnin, kojemu zahvaljujem za dosadašnju materijalnu potporu ovom projektu, još u predkoronsko doba, i gospara Marka Potrebicu, predsjednika Gradskog vijeća Grada Dubrovnika, kao i načelnicima Općina Župe Dubrovačke – gosp. Silvia Nardellia i Konavala – gosp. Bože Lasića.
Vaše prisustvo i sudjelovanje u ovoj liturgijskoj svečanosti znak je ohrabrenja i nade da ćemo ostati zajedno i u buduće.
Javnu zahvalu izričem gospođi Evi Popp iz Njemačke koja je od Božića 2016. do Božića 2021., s krugom svojih prijatelja, za ovaj projekt prikupila i doznačila 50.700,-€. Radosna je i Bogu zahvalna da je ovo doživjela. Za zdravlje njezino i njezina kruga prijatelja – naših dobročinitelja, pod ovim misnim slavljem prikazujem molitve.
Konačno, moj pozdrav pun radosti, svim vjernicima večeras ovdje pridošlima, posebno vjernicima Katedralne župe Trebinjske, nastanjenima u ovom mjestu. Nadam se da će od danas ovaj Pastoralno centar brže rasti i uskoro izrasti na naš zajednički ponos.
Neka ovaj molitveni prostor za budućnost bude zalogom mira i pomirenja, sreće i blagoslova, neka iz njega žari i Bogu se uznosi trajna molitva. To neka nam po zagovoru Mučeništva sv. Ivana Krstitelja, naslovnika naše buduće crkve i zaštitnika ovoga mjesta, po blagoslovnim molitvama i Nekrvnoj Žrtvi koju ćemo predvođeni našim biskupom Petrom sada slaviti, udijeli svemogući Bog: Otac + Sin + Duh Sveti!
