FCW

Nakon naše sugrađanke koja je jutros na adresu naše redakcije poslala svoje iznimno pozitivno iskustvo poroda u Općoj bolnici Dubrovnik, nešto kasnije stigla je nešto drugačija priča od druge sugrađanke koja je također željela ostati anonimna, a čije iskustvo nije bilo sasvim ugodno, no u svojoj priči ipak je izdvojila pojedince koji su joj olakšali u nezavidnoj situaciji. Njeno pismo prenosimo u cijelosti:

“Termin mi je bio krajem prošle godine i naravno kako to po pravilu ide, išla sam svaki drugi dan na pregled plodne vode i ctg. Nakon 10 dana su me ostavili na odjelu uz riječi: ,,Nalaz se ne mijenja, morat ćemo Vas poslat na indukciju.” Malo iza večere dolazi sestra i objašnjava mi kada da se dignem ujutro i što sve da ponesem sa sobom, da bi mi u skoro 11 ura navečer došao doktor Prodan uz pitanja što ja radim tu, da žena nije prenijela ako nije prošlo barem 2 tjedna od termina, znam li ja što mene čekam, sve do izjave da on mene neće porađati i da ujutro mogu ići doma.

Sljedeći pregled u ginekološkoj ambulanti, taj isti doktor zahtijeva da me izričito on pregleda, ali me prvo ostavi da ga čekam 2 debela sata u čekaonici. Drugi pregled nakon toga dolazim kod doktorice Brnčić koja me pita dokad su oni mene mislili vozati gore dolje i da ja ostajem isti dan na odjelu, sutra da se ide na indukciju.

U predrađaoni provela cijeli dan; nakon duplog gela ja se jedva 1 prst otvorila. Dr. Bender me pitao za majku i kako je ona rodila mene i sestru i ja mu tu objasnim da su i mama i baka obje rodile na carski jer se jednostavno nisu mogle dovoljno otvoriti na što je on meni samo kimnuo glavom. Navečer su mi dali nešto za opuštanje mišića kako bih mogla prespavati noć (odspavala sam možda pola ure, a ostatak noći sam provela dižući se iz kreveta svakih 15-20 minuta zbog trudova). Ujutro kažu da me vraćaju na odjel pa ćemo vidjeti kroz 2 dana što ćemo dalje. Preplašena i iscrpljena pokupim stvari i vratim se sa sestrama pripravnicama natrag na odjel gdje sam cijeli dan provela hopšući na lopti kao kakav zec. Popodne kad je bila vizita situacija sljedeća: ctg nalaz bebe nije baš najbolji, otkucaji padali ispod 80 na 3 mjesta da bi ona ista doktorica bez gledanja nalaza rekla da je isti “nikakav nalaz”. Navečer dolazi sestra i govori mi da kad primijetim da su mi trudovi na 10 minuta razmaka da joj kažem pa da me odvede do predrađaone da me doktorica pregleda. Ja ju potražim sat i nešto nakon što su mi trudovi došli na 10 minuta da bi ona meni rekla da ja njoj ne izgledam dovoljno iscrpljeno i da se strpim još. Vraćam se u sobu, hopšem po lopti da lakše prebrodim trudove, cimerica pita što je rekla sestra i ja njoj ispričam. Nisu ni 2 minuta prošla ona je pošla po sestru i doslovce ju natjerala da me odvede do doktorice. Odvela me je, kolutajući očima i komentarima da je to još rano, da ona mene ne bi još vodila i sl. I što se dogodilo? Plodna voda zamućena, djetetu omotana pupčana vrpca tri puta oko vrata (nitko od tih silnih doktora to nije spomenuo, a 4 su me gledala preko ultrazvuka) i naravno, hitan carski.

Bebu sam vidjela tek treći dan, jer kad sam sestru Dragu pitala nakon što mi je skinula kateter bi li me mogla odvesti da vidim malenu, ona je meni rekla da to ona ne može napraviti. Da sam znala gdje je neonatologija pošla bih sama, ali gl. sestra Sabina mi je rekla da pitam neku od sestara. Istu tu večer me obišla sestra Gabi i pitala jesam li išla vidjeti malenu te sam joj ispričala sve što se dogodilo taj dan što je nju iznenadilo. Ona je odmah provjerila kad mogu poći vidjeti malenu te kad joj mogu nositi mlijeko i stvarno joj hvala na tome.

Nakon izlaska iz bolnice mislila sam da je svemu napokon došao kraj i da ću napokon uživati s djetetom kući. Ali, Bog je očito imao drugi plan.
Izašle smo iz bolnice 22.1., a ja sam 1.2. završila na intenzivnoj.
Razlog? Duboka venska tromboza izazvana carskim rezom.
10 dana intenzivne i strogog ležanja, 5 dana interne i ponovnog privikavanja na hodanje, 30 injekcija heparina i Bog zna koliko tableta popijenih u ovih 7 mjeseci i plus one što tek moram popiti. I to samo zato jer na ginekologiji nisu bili u stanju dati par injekcija heparina onih par dana što sam ležala na odjelu. Ali čujem od muževe kolegice da sada davaju te injekcije jer su im zaprijetili.
Znači netko treba završiti na rubu smrti da bi se nešto promijenilo. Žalosno, ali istinito.
Ovo pišem samo zato da se nešto slično ne dogodi više nikome.

Hvala doktoricama Ćorović i Romić te sestrama s intenzivne i interne na njihovoj podršci i brizi. Bolnica je sretna što Vas ima.”

Komentiraj

FCW