Grupna izložba ‘Mjesto isprekidanih odlazaka’ otvara se Veneciji, 9. svibnja u 17 sati. Naime,
kao rezultat ugovora o bratimljenju potpisanog između grada Dubrovnika i grada Venecije
2012. godine kojim se podupire daljnja suradnja dvaju gradova posebice u domeni kulture,
grad Dubrovnik se po prvi puta predstavlja u Veneciji tijekom Venecijanskog bijenalea
velikom izložbom dubrovačkih umjetnika u periodu od 9. svibnja do 24. studenog 2019.
Međunarodno priznati umjetnici s dubrovačkom adresom Izvor Pende, Slaven Tolj i Marijana
Pende predstavljaju se u prostoru Tesa 100 u Arsenalu Nord. Predstavljanje Dubrovnika
ovom izložbom u Veneciji ima za cilj stvoriti kontinuitet u radu te nastaviti promovirati grad
kao točku koja prepoznaje suvremeni umjetnički trenutak u svom okružju visokog stupnja
civilizacije i poštovanja prema kulturnim i umjetničkim tekovinama.
Ova je izložba jedan od najznačajnijih i najzahtjevnijih projekata u kulturnom kalendaru
Dubrovnika, a okuplja dubrovačke umjetnike koji su završili studij u europskim umjetničkim
centrima (Marijana Pende – Akademija u Veneciji, Izvor Pende – Akademija u Düsseldorfu,
Slaven Tolj – Akademija u Sarajevu, uz brojne međunarodne izložbe kao što je
predstavljanje Tolja na Documenti). Izložba postavlja pitanja stvaranja metanarativa i metodapripitomljavanja problema i stereotipizacije te simplificiranja kompliciranih povijesnih istina s ciljem njihove kontrole.
Preispitivačka moć umjetnosti i njena sposobnost erozije zadanih i zadavanih društvenih funkcija prijetnja je uspostavi i provođenju ideje discipliniranog društva. Upravo nemogućnost jasnog određivanja funkcije pojedinca u društvu pojavljuje se kao anomalija, greška u kodu, koja se kosi s principima tzv. Društvenog ugovora koji jedinku nastoji ukrotiti jasnim zakonima, pravilima, smjerovima kretanja te ustrojstvom društvene organizacije. Point of Departure, odnosno polazišna točka, u radovima troje umjetnika predstavlja početnu točku kretanja koje nije pravocrtno zadano niti slijedi jasno određenu i vidljivu putanju. U društvu koji svoj evolucijski učinak mjeri prema kretanju uvijek usmjerenom ka budućnosti i smjeru “naprijed’, zaustavljanje i propitivanje vlastitog kretanja javlja se kao problem u prometu. Strah od zaustavljanja nosi sa sobom strah od lacanovskog suočavanja i identificiranja s vlastitim “ja”, priznanja vlastitog poraza i mogućeg uočavanja činjenice da je naše kretanje besmisleno, da naše vlastite kvazirevolucije ne vode nikamo. Strah od vožnje u vlaku bez broja i bez zadnje stanice.
