– Što napisati nakon 20 godina igranja najdražeg sporta… Na red je došlo donijeti i najtežu odluku u mom životu. Nakon niza neprospavanih noći i dugog razmišljanja o tome da li odigrati i još jednu sezonu u najdražem dresu, odlučila sam ipak da je došao KRAJ. Zbog svakodnevnih obaveza, bilo poslovnih bilo privatnih, i velikog napora što iziskuje profesionalno bavljenje košarkom došlo je do određenog zasićenja gdje je to sve skupa postalo za mene prevelik ‘zalogaj’ – napisala je na početku oproštaja od dresa ŽKK Ragusa kapetanica Katarina Čagalj te nastavila:
– Toliko lijepih trenutaka, toliko poznanstava, igračica koje su prošle kroz klub sve ove godine, silnih putovanja skoro svaki vikend, toliko prijeđenih kilometara, događaja za pamćenje, doživljaja i momenata sam doživjela da bih mogla knjigu napisati.
Nikada mi nije bio problem trenirati svaki dan, i dva puta dnevno…trčati iz škole, faksa ili s posla da bih stigla odraditi trening. Taj osjećaj kad si u dvorani s loptom se ne može opisati, jednostavno na sve probleme zaboraviš.
Svaki trenutak u košarci ću pamtiti do kraja života. Od onih trenutaka u klubu kad nije bilo dobro, kada je u pitanju bila egzistencija kluba, do onih najljepših trenutaka kad smo prvi put u povijesti kluba osvojili PRVENSTVO I KUP! BITI KAPETAN u tom povijesnom trenutku je nešto nezaboravno i posebno. Podizanje pehara osvajača kupa na povijesnim Gripama je ostvarenje sna svakog sportaša. Sve to me je izgradilo kao osobu jer mi je dalo jedno ogromno životno i sportsko iskustvo.
Od sada će možda biti malo čudnije jer zadnju utakmicu koju sam propustila bilo je već sad davne 2015. godine. Ali eto, vrijeme je za okretanje nove stranice u životu.
Hvala svim mojim curama u klubu na prijateljstvu i podršci ,uvijek smo bile jedne uz drugu u svakakvim trenucima kroz karijeru, samo one znaju što smo sve prošle zajedno…a zajedno smo stvorile MENTALITET POBJEDNIKA.
Hvala trenericama i trenerima što su me naučili o košarci u ovih 20 godina.
Hvala predsjedniku Tomislavu Tabaku što je omogućio da se sve ovo ostvari.
Tu su naravno, i Tonći Vlašić, Rafael Barkiđija, Davor Lopin i izuzetno.com
koji su uvijek spremno pisali o nama i u ponekim situacijama nas nasmijavali s njihovim člancima…
I na kraju najvažnije veliko HVALA mojim roditeljima, sestri, mužu i cijeloj familiji što su bili sve ove godine uz mene. Najveća podrška, kad je bilo najteže. Hvala im što su SVAKU utakmicu gledali i navijali.
Sad je vrijeme za neke nove stvari u životu. Naravno, košarka iz mene ne može. Vrijeme je da svoje iskustvo i znanje prenesem na mlađim uzrastima kao trener.
Sretno mom klubu u daljnjem radu i nadam se novim trofejima.
Od sada sam Vaš najveći navijač u dvorani, zaključila je u emotivnoj objavi.
