Dubrovački sud 19. veljače nepravomoćno je odbacio tužbu političara Jadrana Barača, Andra Vlahušića i Vida Bogdanovića za utvrđivanje ništetnosti ugovora Grada Dubrovnika i Društva prijatelja dubrovačke starine o gospodarenju dubrovačkim zidinama s godišnjim prihodom i do 200 milijuna kuna.
Sud je odbacio tužbu SDP-ova gradskog vijećnika Barača i dvojice bivših dubrovačkih gradonačelnika navodeći da kao privatne osobe nemaju pravnog interesa sudjelovati u sporu za utvrđivanje ništetnosti ugovora, a na što su upozoravali zastupnici Grada Dubrovnika i DPDS-a.
Barač, Vlahušić i Bogdanović najavili su žalbu na odluku suda i drugostupanjsko odlučivanje u ovom sporu.
“Sud se uopće nije upuštao u ocjenu zakonitosti ovoga ugovora, on je odbacio tužbu jer smatra da nemamo interesa pokrenuti ovu tužbu. Ovo je jedan očekivani ishod, a mi ćemo, naravno, pokrenuti žalbu i nastaviti borbu”, rekao je Barač,
No, ostavivši sada po strani sporno objašnjenje suca Lovre Sardelića u ovom sporu koji je tužbu odbacio navodeći kako podnositelji nemaju aktivnu legitimaciju iako je to trebao učiniti još prije dvije godine kada je bio i pokrenut spor (što dovoljno govori zbog čega smo po percepciji PRAVOSUĐA među najgorima u Europi), važno je ponoviti i temelj spora koji se vuče već dvanaest godina. Naime, to je spor u kojem se, bez pretjerivanja, odlučuje o sudbini Dubrovnika i ubiranju prihoda od najvećeg gradskog resursa – Dubrovačkih zidina koje se desetljećima provodi, kako ističu kritičari, bez ikakvog službenog društvenog nadzora, fiskalizacije i u ime privatne udruge građana uz gradski i državni blagoslov jer, dok ministar MARIĆ “gazi” male poduzetnike za par kuna, ovdje očito zbog zaštite sadašnje ministrice OBULJEN ne provodi nadzor na prodaji karata vrijednoj stotine milijuna kuna.
Konkretno, kako ističe trojac tužitelja, DPDS nastavlja netransparentno ubirati novac s javnoga dobra u vlasništvu Grada Dubrovnika i to, kako naglašavaju, bez zakonske osnove i na temelju ugovora sklopljenog 1998. u vrijeme kada nije bilo razvijenog turizma niti je bilo velikih prihoda.
Jadran Barač ističe kako djelatnost DPDS-a sada napokon treba staviti u transparentne i racionalne okvire.
“Glavni motiv spora za poništenje ugovora između DPDS-a i Grada Dubrovnika jest da stavimo djelatnost gospodarenja zidinama i djelatnost obnove u zakonske transparentne okvire. Dakle, imamo situaciju gdje jedna privatna udruga građana bez natječaj ili koncesije na imovini grada Dubrovnika uprihoduje na godišnjoj razini oko 200 milijuna kuna bez ikakvog službenog društvenog nadzora. Dakle, oni nisu obveznici javne nabave niti fiskalizacije. A to predstavlja fantastične uvjete za moguću zlouporabu i korupciju”, ističe Barač.
Bivši gradonačelnik Vlahušić ističe kako je 200 milijuna kuna, koliko je godišnje DPDS znao uprihoditi, znatno više i od godišnjih prihoda Grada Dubrovnika. Ističe i kako DPDS, na primjeru iz 2019., potroši na obnovu kulturne baštine oko 30 milijuna kuna, 96 milijuna kuna pripadne Gradu Dubrovniku, a izgubi se oko 70 milijuna kuna – na što točno ne zna se jer Udruga troši novce bez javne nabave, a pritom je osnovala i trgovačko društvo Naša Baština od čijeg poslovanja i prihoda grad kao vlasnik nema ništa?!
Genijalan izum i patent, ali on nije mogao proći bez blagoslova gradonačelnika FRANKOVIĆA i Penavinog frenda Marka POTREBICE
“DPDS drži samo par ljudi, a raspolaže ogromnom količinom novca koja je nefiskalizirana i nije javna. Nekolicina ljudi štampa ulaznice, kupuje informatički program za kontrolu i brojanje novca i odlučuje koliko će se novca napraviti. Rijetko podnosi izvješće čak i svojim članovima, a kamoli građanima Dubrovnika, Republici Hrvatskoj, Ministarstvu financija i Poreznoj upravi”, kazao je Vlahušić
Zašto nisu fiskalizirane ulaznice, Vlahušić kaže da je lakše dati odgovor “postoji li život u svemiru ili ne”, nego odgovoriti na pitanje “zašto je netko dopustio maloj skupini ljudi da radi s 200 milijuna kuna što ih je volja”, istaknuo je Vlahušić.
“Dubrovačke zidine su glavni izvor prihoda Grada Dubrovnika, bez zidina mi smo kao kornjača koju nitko ne prepoznaje. Nakon dvanaest godina, sada i hrvatska i dubrovačka javnost zna da je glupo i apsolutno nepojmljivo da DPDS kao dio njihove “agencije za brojanje novca” izgubi više od naših 70 milijuna kuna”, kazao je Vlahušić.
S druge strane, u Društvu prijatelja dubrovačke starine nisu htjeli komentirati navode tužitelja kazavši da je sudski postupak u tijeku.
Pritom, pak, treba istaknuti njihove dosadašnje izjave među kojima se ističe legendarna rečenica dugogodišnjeg bivšeg čelnika DPDS-a Nike Kapetanića dana Jutarnjem listu još 2016.
“Mi smo samo ljudi koji vole spomenike”, kazao je tada Niko Kapetanić u ime DPDS-a, udruge građana koja od 1969. – sada već više od 50 godina, upravlja i zarađuje milijune kuna od dubrovačkih zidina.
Iako formalno djeluju volonterski bez naknada kao udruga građana, za istaknuti je i da zapošljavaju šezdesetak administratora, biljetera, kućnih majstora i čistačica.
Pritom je već tada Kapetanić odbacivao optužbe da su uhljebi: “Kod nas nema uhljeba, dapače nas je premalo, a ponosni smo što možemo dizati broj zaposlenih i otvarati nove sadržaje. Moram reći da mi gradsku upravu i dalje doživljavamo kao partnera pa nam svi pritisci i odnos Grada prema nama teško padaju, ali spremni smo izdržati i stoljetnu opsadu”, isticao je Kapetanić 2016. da bi sada, nakon objave presude, bio bez komentara.
No, u ime tuženog Grada Dubrovnika – partnera DPDS-a, nepravomoćnu presudu i sudski postupak ipak je prokomentirala glasnogovornica Marijana Aksić Vitković.
“Grad Dubrovnik zadovoljan je ovakvom odlukom suda. To smo i očekivali. Od početka smo vjerovali da u ugovorima nema ništa sporno s obzirom da su taj isti ugovor potpisivale sve ranije gradske administracije od 1969. pa ponovno u Republici Hrvatskoj 1998. Vjerovali smo da je bilo što bilo nelegalno da bi već na to i ranije ukazale nadležne institucije”, zaključila je Aksić Vitković.
Prema svemu sudeći, spor oko Dubrovačkih zidina nastavlja se. S jedne strane tužitelji predvođeni SDP-ovim jurišnikom Jadranom Baračem traže transparentno upravljanje i, kako ističu, pravednu podjelu novca, a s druge strane u DPDS-u spremni su za stoljetnu opsadu u obrani svojih prava stečenih još 1969. No, zajedničko je i jednima i drugima nastavak međusobnog optuživanja za “zamračivanje” Dubrovačkih zidina.
Međutim stvari su se po Društvo prijatelja dubrovačkih starina i njihova zaštitnika gradonačelnika Frankovića (koji se više brine o njima nego da zidine vrati Gradu jer bi se onda novci od ulaznica morali trošiti s nadzorom) zakomplicirale kada se pojavio novi ozbiljni igrač, nova udruga Društvo prijatelja grada Dubrovnika koja je Gradu podnijela zahtjev za upravljanje zidinama pod povoljnijim uvjetima za grad i tražeći poštovanje zakona i provođenje natječaja za upravljanje zidinama poštujući zakonsku proceduru.
Gradonačelnik Franković ih ne želi primiti ni odgovoriti na njihove dopise očito bojeći se neugodnih pitanja na koje nema odgovore…
Nova udruga je zatražila i očitovanje DORH-a da provjeri je li provedena zakonska procedura za davanje zidina na upravljanje pa će krajnji sud o zakonitosti postupanja za davanje zidina u zakup vjerojatno donijeti Državno odvjetništvo, a od čije bi odluke mnoge mogla ili će sigurno zaboljeti glava…
